Zašto postoji tolika nepravda? Tužno je što se jedni bogate na osnovu nečije nesreće. Dok drugi strijepe saznati da su izgubili voljena bića. Tužno je kako jedni iskorištavaju dobrotu da bi samo njima bilo dobro neobraćajući pažnju na druge. Na druge koji možda nemaju krov nad glavom ili nemaju šta da jedu. Na one koji jedva sastavljaju kraj sa krajem, ali ipak školuju svoju djecu. Vjerujete li vi da će se to promjeniti ? Jer ja polako gubim nadu.
Konačno sam uspjela da se suprostavim sebi. Da, da tačno tako. Prošlo je mnogo vremena ali sam ga i dalje voljela. Voljela ili nisam mogla da ga odgurnem i shvatim da ga ne volim, šta god. Pokušavala sam da ubjedim sebe da mi ne znači ništa ali nije išlo. I evo sad konačno, uspjela sam. Pobijedila sam sebe u ovoj tako dugoj borbi. Uspjela sam da iskontrolišem sebe pred njim. Ne, ne da iskontrolišem sebe nego da se ophodim prema njemu kao nekome koga sam preboljela. Evo desilo se. Sad mogu da nastavim. Živote, vraćam ti se!
Često se zapitam da li kome zapravo nedostajem. Zapitam se da li ko razmišlja o meni, da li primjeti bilo što u vezi mene. Nekakvu promjenu, moje raspoloženje. Ne mislimo ono da te neko uhodi nego prosto da mu je stalo do tebe i da ti posvećuje određenu pažnju. Znam ne. Džaba se pitam...
Evo blog reče tri dana kako nemam šta da kažem. Možda je to zato jer ne razmišljam uopšte, možda jer nisam prisutna. Možda jer trenutno uživam u blagu sa Monte Krista. Stvarno, izgubila sam svaku želju za daljim životom. Dani se nižu i ne znam tačno koliko ih je prošlo. Ne znam, nisam pametna.
Nekada je potreban samo jedan trenutak da shvatiš da su neke stvari pogrešne. Neke gluposti koje mogu da te povrijede, a u isto vrijeme te nauče. Nauče te snalaženju u takvim situacijama, drugačijem postupanju sledeći put. A isto tako nekada je potreban taj isti tenutak da bismo se osjetili živima, iako znamo da ćemo se kajati zbog toga, potrebno nam je. Možda samo mislimo da nam je potrebno, pa zbog toga ne znamo reći NE. Ako me razumijete...
Onaj osjećaj kada si ponovo dijete iako ti je ne malo godina. E to je ono kad si na vašaru i isprobavaš sve kao da ti je prvi i poslednji put. I svaki put sve je veće uživanje i veća sloboda. Savršen osjećaj, u momentu vrhunca zaboraviš na sve. Mada tako je i sa nekim drugim okolnostima u životu, što se tiče uživanja i slobode korišćenja nekih stvari, osoba. Čudno je to kako je sve u životu povezano. Ako me razumijete...
Čudno je to kada odlučiš da uradiš pravu stvar i ugasiš facebook nalog, kao da postaneš nevidljiv. Ljudi zaborave za tebe. Čuj ljudi, prijatelji. I tada rješiš da okreneš broj nekoga od njih, jer tvoj su izgleda svi zaboravili, saznaš da se dosta stvari dešava bez tebe. Brzo se sve promjeni, baš čudno. Da li sam ja gdje napravila grešku? Da li znači da nepostojim jer nemam facebook nalog? O ne, ne želim posjedovati to više ako je to jedini način da budem 'vidljiva'.
Zamisli, ljeto je i sve je dozvoljeno. Zamisli, svu tu slobodu u okretanju flaše i iščekivanju koja će koga fota da zapadne. Nema izbjegavanja. A noć i vjetar svo sjećanje odnese, i onda opet kao da se ništa nije desilo. A desilo se, znam to ja a znaju i oni.
Danas ništa nije lako. Posebno izaći iz ovog svjeta i posvetiti se dobrim navikama. Posvetiti se ustajanju u rano jutro da bi vidjeli izlazak sunca. Potom samo navući na sebe nekakav šorc, majicu i patike i prepustiti se treningu u ovo divno vrijeme uz još divniji prizor. Veliki je plus slušanje prirode i nerazmišljanje potpuno. ZDRAV DUH. Ako me razumijete...
Ovog ljeta je previše kiša, a tada mi čitanje knjiga mnogo odgovara. Osjećaj tišine koju guše kapljice koje udaraju o prozor je savršen. Taj osjećaj ne bih mijenjala ni za šta. Baš zbog toga podnosim ovo ljeto. I baš zbog toga, manje-više, mogu reći da mi i ne smetaju toliko ove kiše i nevrijeme. Jer baš tada se prekine internet i sva tehnologija, jedino ostane uključena lampa. Volim to, donekle. Ako me razumijete...
Izvrstan način da se provede lijepo ljetnje veče su šetnje. Šetnje sa prijateljima među kojima imate jednog 'prijatelja' znaju biti zanimljive. To 'prijateljstvo' se dešava neprimjetno i baš to čini slast takvog prijateljstva. Toplo preporučujem taj užitak. U današnje vrijeme svakome treba jedan 'prijatelj' i nema ništa loše u tome. Najslađe je kada to traje neko vrijeme tako skriveno. Ako me razumijete...
Vrijeme u kome živimo nije lako. Čak šta više previše je drugačije nego ranije. Voljela bih da ljudi ponovo provode vrijeme u druženju, čitanju knjiga i što manjem korišćenju računara. Jer provođenjem pored računara gubimo prijatelje, zdravlje, slobodno vrijeme. Ogromna nesreća uticaja ovog virtuelnog svijeta je udaljavanje ljudi. Ne želim ovako živjeti. Smrt virtuelnim druženjima, sloboda ispijanju kafa!
Istina je da je porodica na prvom mjestu u svakom trenutku. Tri provedena dana sa najbližima je dovoljno da zaboravite na sve i uživate u tim savršenim trenutcima ispunjenim smijehom, pričama iz prošlosti, savjetima... Ali i to je nedovoljno za brisanje osjećanja. Osjećaj usamljenosti teško ko može obrisati. Mi usamljeni uvijek se vraćamo tome, jer to jedino ne odlazi nikuda. I tada ostaju samo sjećanja na ono lijepo.
