Moram priznati da je danas dan prošao savršeno. Naravno, koliko može savršeno s obzirom na to da sam baksuz. Savršenstvo se ogleda u povratku u djetinjstvo. Ne želim reći šta me tačno vratilo u to savršeno doba. Želim reći da nam je svima to ponekad potrebno, da nas malo oživi. Da nas podsjeti da nam je bilo nekada lijepo, bezbrižno, divno. I da uvijek može da nam bude tako, ako mi to želimo.
Mislim da mi je sada najlakše bježati od tebe. Igram na sigurno. Razmišljam ako te ne viđam, ne čujem se sa tobom trebalo bi, je l' da, i da ne mislim na tebe. Ali izgleda da što više se trudim da te zaboravim, sve mi teže postaje. Stoga se nadam da će uletjeti neko prije nego što pokleknem.
Ne znam zašto je neophodno da mislim na tebe. Hej bre, pa cijeli dan nisi bio tu i sad mi dolaziš u misli. Ne daš mi spavati, još mi i san kradeš. Nije bre humano. Sada te želim ostaviti ovdje, nemoj da misliš na mene. Čuj mene budale, kao da to radiš nekad. Nije važno, ostavljam te ovdje i izgubi se. Ne želim te.
Znam da ga mogu zaboraviti. Znam to, želim to. Želim nastaviti sa svojim životom. Želim da mi se dešavaju lijepe stvari. Momci, društvo, alkohol, muzika - potrebno mi je to. Potrebno mi je da se osjetim živom pored nekoga. Mnogo toga bih dala da ponovo osjetim slast novog poljupca. Želim da ovdje i sada bude momak koji će znati u meni probuditi ono što je dugo spavalo. Želim upoznati toga momka.
Moj prvi momak, ima 2-3 godine kako mi nije više momak, ima curu čak godinu i po. A ja sam se do još sinoć nadala da ipak može biti nešto među nama. Nadala sam se ne znam zašto. Da li stvarno ne mogu da ga zaboravim ? Želim nastaviti svoj život, ali misli mi se uvijek vraćaju na njega i svaki put me vode njemu. Još ponavljam u sebi njegovo ime prije spavanja. Hoću li ikada prestati ?
